
Postoje mjesta koja kod jedne generacije ostanu mnogo više od obične građevine. Ona postanu dio uspomena na grad i vrijeme koje se više ne može vratiti. Za mnoge Banjalučane jedno od takvih mjesta bilo je kino „Kozara“, koje je krajem devedesetih nakratko ponudilo koncept kakav danas djeluje gotovo nestvarno. To je bio spoj bioskopa i kafane.
U jednom periodu, umjesto klasičnih redova bioskopskih fotelja, dvorana kina „Kozara“ bila je uređena sa kafanskim stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima.
Za svakim stolom moglo je sjediti po nekoliko gledalaca, a između njih je bilo dovoljno prostora da projekcije prate znatno opuštenije nego u klasičnom bioskopu.
Dok je na platnu trajao film, kroz polumrak su se kretali konobari poslužujući goste. Piće se moglo naručiti tokom projekcije, pa su se uz filmske scene nerijetko čuli i zvukovi čaša ili flaša koji su bili sastavni dio tadašnje atmosfere.
Sjemenke kao obavezni dio projekcije
Za mnoge koji su dolazili u „Kozaru“, odlazak u kino nije mogao proći bez kupovine sjemenki ispred ulaza.
Sjemenke bundeve ili suncokreta bile su gotovo neizostavan dio svake projekcije, pa je karakteristično krckanje često pratilo najnapetije filmske scene. Poslije završetka filma pod dvorane nerijetko je bio prekriven ljuskama, što je za tadašnje posjetioce predstavljalo sasvim uobičajen prizor.
Traženje novog koncepta poslije rata
Nekadašnji vlasnik kina Vladimir Ljevar kaže da je riječ bila o periodu eksperimentisanja nakon rata, kada se tražio model koji bi mogao privući publiku.
„Taj period kina sa kariranim stolovima trajao je godinu i po dana. To je bilo u vrijeme pokretanja kina poslije rata, a i ja sam bio nov i neiskusan, pa sam isprobavao različite koncepte. Tada je bilo dozvoljeno i pušenje u dvorani. Već 2000. godine počeli smo da razvijamo ideju multipleksa“, rekao je Ljevar za BL portal.
Dodaje da se u to vrijeme u svijetu već ubrzano gasio koncept velikih bioskopa sa jednom salom, dok su multipleksi postajali novi standard.
„Takve bioskopske dvorane polako su se zatvarale širom svijeta. Bilo je jasno da se mora krenuti u novu avanturu i prilagoditi promjenama koje su već zahvatile filmsku industriju“, kaže Ljevar.
Mjesto koje se i danas pamti
Za mnoge Banjalučane kino „Kozara“, čija zgrada je srušena prije šest godina, ostalo je upamćeno upravo po toj neobičnoj kombinaciji filmske projekcije i kafanske atmosfere.
Zbog toga se, kada se danas govori o nekadašnjoj „Kozari“, rijetko spominju samo filmovi koji su se prikazivali. Mnogo češće u prvi plan dolaze karirani stolnjaci, miris svježe otvorenog piva i neizbježno krckanje sjemenki koje je za mnoge postalo jedan od najupečatljivijih zvukova banjalučkih bioskopskih večeri.


