Otvoriš portal sa oglasima za posao, pronađeš poziciju za koju imaš obrazovanje, a onda naletiš na uslov koji deluje kao zid – obavezno radno iskustvo od najmanje godinu ili dvije dana. Tako za BL portal kažu neki od mladih Banjalučana koji se, kažu, poslije diplome vrte u začaranom krugu.
Za mnoge od njih, ta diploma ne garantuje brz ulazak u struku, o čemu svjedoči i Milica, diplomirani ekonomista, koja već dvije godine aktivno traži posao na području Banjaluke.
“Završila sam fakultet sa veoma dobrim uspjehom i u roku. Trudila sam se da steknem znanje, uporedo učila ‘sa strane,’ trudeći se i da mimo fakulteta stičem znanje. Nakon diplome, prijavljivala sam se na nebrojeno oglasa za posao, ali i mimo njih, a rijetko sam i dobila odgovor”, kaže za BL portal Milica.
Slično iskustvo dijeli i Marko, tehničar drumskog saobraćaja, koji trenutno radi kao konobar u centru grada.
More Read
„Svi pričaju kako fali radne snage u Banjaluci, ali kada odeš na razgovor za posao u neku ozbiljniju firmu, ponude ti uslove od kojih ne možeš platiti ni stanarinu i režije ako živiš sam. Traže od tebe da od prvog dana znaš sve procese, a niko neće da ti posveti mjesec dana obuke. Zato nas dosta ostaje u ugostiteljstvu ili odlazimo na rad po primorju tokom ljeta – tu je novac brz, iako to nije ono za šta sam se školovao“, priča Marko za BL portal.
Šta se traži i šta piše u oglasima?
Što se tiče oglasa za traženje posla, u ponudi je dosta zanimanja, a prednjače administrativni radnici, konobari, mesari, pekari, medicinski tehničari, kuvari, skladištari, dostavljači robe, prodavačice, radnici u kol centrima. Poneki oglas se nađe i za mašinske i elektro inženjere.
More Read
U dosta oglasa se, kao uslov, navodi radno iskustvo od najmanje godinu dana, dok u nekim od njih, na primjer u oglasima za trgovce, iskustvo nije navedeno kao obavezno. Za konobare i kuvare najčešće je potrebno radno iskustvo na istom ili sličnim poslovima, kao i za medicinske sestre i tehničare, dok je na pozicijama skladištara navedeno da prethodno iskustvo predstavlja prednost.
Trivić o tržištu rada: U Krajini i Semberiji posla ima
Saša Trivić, potpredsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske, smatra da je traženo iskustvo od radnika u suštini samo “stavka na papiru”. Svakome je draže da dobije nekog sa iskustvom, ali na kraju, kako kaže, prime i onoga ko ga nema.
“Ovdje je problem što su naše upisne politike takve, da školujemo ljude za zanimanja koja su nepostojeća ili koje niko ne traži. Moja je procjena da 80-90 % njih, kada pričamo o srednjoj školi, ne dobiju posao za koji su školovani. Osnovni razlog je upisna politika, ako ćemo gledati zanimanje. Ako ćemo gledati da dobiju posao, danas mogu svi da dobiju posao u roku od sedam dana, ko hoće da radi”, kaže Trivić za BL portal.
Kako kaže, fakulteti nemaju više nekih abnormalnih viškova, u smislu svršenih studenata. Uglavnom je to, po njemu, prilično usklađeno.
“Naravno, uvijek neko doktorira nešto što ne treba nikome, pa traži posao u struci. Neko ode u neke previše umjetničke stvari. Što se tiče fakulteta, mislim da je to negdje izbalansirano. S druge strane, škole nisu, jer pogledajte koliko imate konobara, a koliko ih se školuje. Ljudi završe druge škole, a rade kao konobari. Nema nezaposlenih, kada govorimo o Banjaluci. Možda u manjim mjestima, pogotovo na istoku Republike Srpske, tamo još ima nezaposlenih. Krajina, Semberija, sjeverni dio Republike Srpske, tamo nema toliko nezaposlenih”, tvrdi Trivić.
More Read
Pod pritiskom i nekadašnja “uzdanica”
Iako je IT sektor u Banjaluci godinama važio za odskočnu dasku, a do posla se moglo doći još tokom studija, globalna i lokalna kretanja promjenila su pravila igre. Juniori danas znatno teže dolaze do prve prilike.
Stefan, koji je nedavno uspio da se zaposli kao junior software developer, nakon nekoliko mjeseci volontiranja smatra da je ključ u samoinicijativi.
„Ako čekaš da ti faks ili biro nađu posao – od toga nema ništa. Ja sam morao napraviti mnogo sopstvenih projekata od kuće, raditi besplatne prakse i konstantno pisati ljudima na LinkedInu dok nisam naletio na poslodavca koji je prepoznao moju volju za učenjem. Mladima u Banjaluci ne fali pameti ni želje, ali fali više programa koji bi poslodavcima olakšali da nas prime na praksu bez ogromnog finansijskog rizika“, zaključuje Stefan.
