Kada u kući premine član porodice, mnogi će bez razmišljanja prekriti ogledala ili ih okrenuti ka zidu. Za neke je to pitanje poštovanja prema pokojniku, za druge stari običaj koji se prenosi generacijama, dok pojedini vjeruju da se na taj način „štiti“ duša preminulog.
Ipak, vjerski stručnjaci ističu da ovaj običaj nije crkvena obaveza, već dio narodnog vjerovanja koje se tokom vjekova ukorijenilo u mnogim krajevima.
Religolog Natalija Fominih, doktorka pedagoških nauka i profesorka Ruskog ekonomskog univerziteta „Plehanov“, objasnila je da prekrivanje ogledala poslije smrti nema uporište u pravoslavnom učenju niti predstavlja vjerski propis. Kako navodi, riječ je prije svega o običaju koji je nastao iz narodnih vjerovanja i psiholoških reakcija ljudi na gubitak bliske osobe.
Zašto je nastao ovaj običaj?
More Read
Prema riječima profesorke Fominih, jedan od razloga zbog kojih su ljudi počeli da prekrivaju ogledala jeste psihološka potreba da izbjegnu suočavanje s bolnim uspomenama.
Ogledalo u kojem se pokojnik svakodnevno ogledao može kod članova porodice izazvati snažne emocije, pa ga pojedini iz tog razloga prekrivaju ili izbjegavaju da se u njega gledaju tokom prvih dana žalosti.
Takva reakcija, objašnjava stručnjakinja, nema vjersku osnovu, već predstavlja prirodan odgovor na tugu i gubitak.
More Read
Vjerovanje o duši i ogledalu
Pored psihološkog objašnjenja, običaj je povezan i sa starim narodnim vjerovanjima.
Nekada se vjerovalo da duša preminulog određeno vrijeme ostaje u kući, najčešće do devetog ili četrdesetog dana poslije smrti. U tim predanjima ogledalo je smatrano posebnim predmetom kroz koji duša može da ostane vezana za svijet živih.
Postojalo je i vjerovanje da bi duša mogla da ostane „zarobljena“ u ogledalu ili da kroz njega povede nekoga od živih, zbog čega su ljudi ogledala prekrivali.
Stručnjaci naglašavaju da su to isključivo narodna vjerovanja, a ne dio crkvenog učenja.
Ogledala su nekada bila dragocjenost
More Read
Fominih podsjeća da su ogledala u prošlosti bila veoma rijetka i skupa, zbog čega su im ljudi često pripisivali posebna, pa čak i mistična svojstva.
Upravo zato oko njih su nastajala brojna vjerovanja koja su se prenosila s koljena na koljeno i opstala do danas.
Postojao je i sasvim praktičan razlog
Osim narodnih vjerovanja, običaj je imao i praktičnu stranu.
Tokom žalosti nije se smatralo primjerenim da ljudi mnogo pažnje posvećuju svom izgledu ili ukrašavanju. Prekriveno ogledalo simbolično je podsjećalo ukućane da dane žalosti posvete sjećanju na preminulog, a ne svakodnevnoj brizi o spoljašnjem izgledu.
Takođe, u vrijeme kada su se opijela održavala u porodičnim kućama uz svjetlost svijeća, odrazi u ogledalima mogli su da stvore neprijatan i zastrašujući utisak, pa su ih pojedini sveštenici savjetovali da ih privremeno prekriju isključivo iz praktičnih razloga.
Vremenom je, međutim, nastalo pogrešno uvjerenje da je riječ o obaveznoj crkvenoj praksi.
Šta zapravo kaže Pravoslavna crkva?
Kako ističe profesorka Fominih, Pravoslavna crkva ne propisuje prekrivanje ogledala niti određuje koliko dugo bi ona trebalo da ostanu pokrivena, prenosi “Ona.rs“.
Mnogo veći značaj pridaje molitvi za pokojnika, opijelu i molitvenom sjećanju na treći, deveti i četrdeseti dan poslije smrti.
Crkva takođe ne podržava praznovjerja povezana sa stvarima koje su pripadale preminulom i smatra da se one mogu koristiti ili pokloniti onima kojima su potrebne.
Suština hrišćanskog odnosa prema smrti, naglašava stručnjakinja, nije u strahu od predmeta ili običaja, već u vjeri, molitvi i čuvanju uspomene na preminulu osobu.
